Moje ponašanje ih potpuno izluđuje; nakon što me zasigurno stotinu puta udario po bubrezima diže se i počinje me gaziti nogama te skakati po meni. Želim i dalje moliti, ali to više nije moguće, ne mogu riječ izgovoriti jer se gaženju pridružuje i onaj drugi vojni policajac, a čuvari sada sa strane samo promatraju.
Padam na pod između nogu natiskanih ljudi i presavijam se od boli jer mi je izbijen zrak, niz lice mi počinje curiti krv iz rane koja se otvorila iznad čela koju mi je napravio Čedo puškom. Vojni policajac uz nekoliko sočnih psovki izlazi iz autobusa, a ostali policajci se smiju dok se ja podižem s poda. Uplašeni ljudi gledaju u pod, vidljiv je šok koji je izazvao ovaj nastup policajca.
Ležim, ali me hvata drhtavica. Hladno mi je. Osjećam bolove na licu, boli me nos, kosti čela, cijela glava, ali bez obzira na to uranjam u stanje isključenosti. Trenutačno mi to paše i konačno uživam u tome miru, a i vani više nema galame. Otišli su poručnik, Mare, Kinez i ostali. U našoj prostoriji je potpuna tišina jer svi smo u strahu i šoku od svega što se danas događalo.
Vojnik s puškom u ruci, koju usmjerava prema meni, stoji mi nasuprot, dva metra udaljen. Kinez ulazi u kuću, Mare i dalje stoji po strani i kao da je umoran od svega samo promatra, a ja ostajem na dvorištu s nekoliko vojnika od kojih samo jedan ima oružje. Tu im je vjerojatno i baza jer se vidi da su svi opušteni i ležerni, a ja kao da sam im poremetio večernji odmor. Neki od njih me ispituju, iz znatiželje, odakle sam, koliko godina imam, koja sam postrojba, jesam li HOS-ovac ili zenga…
Ravno ispred mene, prije samog zavoja, nalazi se njiva na kojoj su osušene stabljike kukuruza koje se dobro vide usprkos noći bez mjesečine. U sekundi mi prolazi glavom kako su me tu odlučili smaknuti i ostaviti na njivi, ali ne osjećam strah i neko razočaranje jer mi je to na neki način i povlastica nakon svega proživljenog.
Belgija me drži za lijevu ruku i ne pušta me, ne da mi da pođem s Kinezom. Stojim na mjestu, a oni se otimaju za mene i razvlače me za ruke, razapet sam na dvije strane. Situacija je sve napetija, pojačava se i ljutnja na Belgijinom licu, ali i na Čičinom, Čedinom i na licima svih drugih u ovoj prostoriji koji su se kanili zabaviti mojom mukom. Pomišljam i da je ovo možda neka njihova zezancija, da pomislim kako će me netko spasiti, pa da mi opet mogu pljunuti u lice i reći mi kako su me „zajebali“. Međutim, ne izgledaju mi kao da se zezaju, ozbiljno je i svi su povisili glasove.
Prizivam Boga u svojim mislima svjestan da ovdje više nemam nikoga, ni žene ni djeteta ni roditelja niti prijatelja, ostaje mi samo On. Pozivam Ga svim srcem u sebi, ne molim svoga Boga za život nego da me što prije uzme k sebi. Cijela moja duša i sva moja nutrina spremna je na susret s Gospodinom. Ne znam točno što znači izdržati muke jer će moja agonija završiti smrću. Želim svoje muke izdržati dostojanstveno i bez moljenja za život. Isus je tako svoje muke izdržao, bez ijedne riječi preklinjanja svojih mučitelja za samilost i bez imalo mržnje prema njima. Isus je jedina moja inspiracija da si olakšam posljednje trenutke na ovome svijetu.