Ne gledam više, ne mogu i ne želim, ali svi čujemo bolni smrtni krik, zatim sve tiše i tiše jecaje. Nakon nekoliko minuta nastaje tišina, starac više ne ispušta glasa dok mu četnik i dalje stoji na glavi, a sve se to događa pedesetak metara od nas. U šoku sam i ne vjerujem čemu sam svjedočio. Možda ću se svaki čas probuditi iz nekog sna, ništa mi više nema smisla, slomljen sam psihički i osjećam da moj šok prelazi u svojevrsnu ravnodušnost.
Brzo smo se okupili i izišli na dvorište Modoteksa, a oko nas su vojnici s „kalašnjikovima“. Izlazimo na ulicu pod njihovom oružanom pratnjom i krećemo prema Veleprometu. Želim što prije doći tamo jer ćemo napokon biti sigurni, a vjerujem da i ostali tako misle. Hodam zadnji u našoj maloj koloni „sedmorice odabranih“ i molim se da ne sretnemo Bulidžu koji bi se mogao vraćati iz Veleprometa.
Prestravljen sam kad među njima prepoznajem četnika iz vojarne i s Ovčare! Upravo je on birajući izvodio ljude iz autobusa! Skamenjenima od straha, preostaje nam samo stajati i čekati. Deda izjuri van pred njih i oni počnu glasno razgovarati ulazeći tako u halu u kojoj skupljamo smeće. Moje misli vrište: ‘Ne, ne opet!’
Svi su naoružani i vatrenim oružjem pa nitko ovdje ne može biti siguran ni jamčiti, u tolikoj ekstazi mržnje, da netko neće zapucati po autobusima. Možda je to čega se bojim suludo, ali dok gledam njihova lica, izobličena od luđačke mržnje, onda mi je takav strah potpuno realan. Trudim se cijelo vrijeme ne gledati u njih, ali me ipak nešto tjera da ih pogledam. Na njihovim licima je vidljiva mržnja, obrasla su bradama i brkovima različitih dužina i svi se trude biti što neuredniji, a isto je i s njihovim kosama koje izviruju ispod različitih vrsta kapa, uglavnom šajkača. Ta lica su od mržnje deformirana, smrknutih obrva, osmijeh im služi samo kako bi pokazivali svoj cinizam, a odmahuju glavama pokazujući nam prezir. Uniforme su im uprljane i gotovo da ni jedan nema istu, a mnogo ih je u kombinaciji civilne i vojne odjeće. Po sebi imaju razne ukrase, a najviše su to kokarde i srpske zastave.
Na samom izlazu oficiri JNA nadgledaju kako vojnici razdvajaju muškarce na lijevu stranu, a žene i djecu na desnu. Sve se događa nekoliko metara ispred mene. Ovdje je sada velika skupina ljudi jer smo se tu okupili iz raznih dijelova bolnice. Vojska je raspoređena na svakome metru. Sve nas požuruju i galame – vojska na nas, a oficiri na vojsku. Jedan oficir – visok, markantan, s brkovima – vodi glavnu riječ pa stalno požuruje i viče:
-„‘Ajmo, ‘ajmo! Malo brže to, idemo“!
U ovom dijelu knjige opisujem događanja 19. studenoga 1991., dan prije nego ćemo biti odvedeni na Ovčaru. Opisujem svoj prvi susret s neprijateljskim vojnicima u kojem mi je veliku pomoć i zaštitu pružila medicinska sestra Zorka Petrović koja i danas radi na psihijatrijskom odjelu vukovarske bolnice. Dugo sam je nosio u svojim mislima i svome srcu te sam zahvalan dragom Bogu jer smo se 2017. godine, nakon više od 25 godina, susreli i prisjetili se događaja koje smo tih ratnih dana dijelili. Neka ova objava bude i mali znak zahvalnosti sestri Zori. Važno je znati i za takve ljude koji žive u svojoj skromnosti i poniznosti bez da o tome pričaju i hvale se. Molim vas dragi prijatelji ovaj post podijelite zbog nje i Marka Mandića – Gipsera kojega također spominjem u ovom dijelu svoje knjige!