Razgovori dvojice neprijatelja – I. dio

Odmah po izlasku iz zatvora javio mi se Marko. Bio je to običan razgovor dvojice ljudi koji su svaki na svoj način proživjeli patnje. Dogovarali smo se o susretu i mom dolasku k njemu u Beograd. Nakon godinu dana suđenje je poništeno i odlukom Vrhovnog suda vraćeno je na početak. Marko je ostao na slobodi do novog suđenja, a Kinez je i dalje bio u pritvoru. Ostao sam s Markom u kontaktu putem SMS poruka i obećao sam kako ću doći k njemu u Beograd, no nikako se nisam mogao odlučiti za taj put.Gotovo dvije i pol godine od mojeg prvog svjedočenja opet sam dobio poziv za 21. travnja 2008. da kao svjedok dođem na sud u Beograd. Ovaj put sam odlučio doći sam, svojim autom, a s Markom sam se dogovorio da ću u Beograd doći večer prije i prespavati u hotelu te da ćemo se naći tek nakon suđenja i poslije otići k njemu.

Mitrovička balada – dolazak

Padam na pod između nogu natiskanih ljudi i presavijam se od boli jer mi je izbijen zrak, niz lice mi počinje curiti krv iz rane koja se otvorila iznad čela koju mi je napravio Čedo puškom. Vojni policajac uz nekoliko sočnih psovki izlazi iz autobusa, a ostali policajci se smiju dok se ja podižem s poda. Uplašeni ljudi gledaju u pod, vidljiv je šok koji je izazvao ovaj nastup policajca.

SPAŠEN I VRAĆEN NA VELEPROMET

Vojnik s puškom u ruci, koju usmjerava prema meni, stoji mi nasuprot, dva metra udaljen. Kinez ulazi u kuću, Mare i dalje stoji po strani i kao da je umoran od svega samo promatra, a ja ostajem na dvorištu s nekoliko vojnika od kojih samo jedan ima oružje. Tu im je vjerojatno i baza jer se vidi da su svi opušteni i ležerni, a ja kao da sam im poremetio večernji odmor. Neki od njih me ispituju, iz znatiželje, odakle sam, koliko godina imam, koja sam postrojba, jesam li HOS-ovac ili zenga…

Bog mi šalje spasitelje

Belgija me drži za lijevu ruku i ne pušta me, ne da mi da pođem s Kinezom. Stojim na mjestu, a oni se otimaju za mene i razvlače me za ruke, razapet sam na dvije strane. Situacija je sve napetija, pojačava se i ljutnja na Belgijinom licu, ali i na Čičinom, Čedinom i na licima svih drugih u ovoj prostoriji koji su se kanili zabaviti mojom mukom. Pomišljam i da je ovo možda neka njihova zezancija, da pomislim kako će me netko spasiti, pa da mi opet mogu pljunuti u lice i reći mi kako su me „zajebali“. Međutim, ne izgledaju mi kao da se zezaju, ozbiljno je i svi su povisili glasove.