Naš autobus zastaje na samom skretanju na desni put, na kojem se nalazi taj drugi hangar. Ispred nas su tri autobusa u koloni ispred hangara i dobro vidim ulaz u hangar prema kojem idu i oficiri. No vidim nešto što nikako nisam želio vidjeti i što tjera užas u svaki atom moga tijela. Svi oni četnici i teritorijalci naoružani toljagama, krampovima i ostalim alatom također stoje tamo i svime tim „veselo“ mašu prema nama. Vojska je raspoređena duž te ceste od zavoja do hangara i čini neprobojnu crtu. Na samom ulazu u hangar oficiri i četnici se dogovaraju, a vidim i onoga glavnog četnika. Pogledom tražim Grubera, ali i on je zagledan u njih. Okrećem se i pokušavam naći Majora, ali ne uspijevam ga vidjeti jer se ne smijem potpuno okrenuti, a on je vjerojatno sasvim iza mene.
Ja se i dalje molim u sebi. A kako sam ostao ležati,njih se sedam, osam okuplja oko mene i počinju me udarati palicama. Ne znam nisam gdje sve ne osjećam udarce: po glavi, ušima, vratu, po prstima i zglobovimaruku koje sam držao prekrižene iza glave. Udaraju me po leđima i bubrezima,posebno su bolni udarci po stražnjici i po butinama, a istovremeno pljušte polistovima i tabanima. Oni su se poredali tako da sve udarce dobivamistovremeno, a dok me tuku, vojni policajac skida crnogorski „fes“ i gura mi gapod nos da poljubim četiri „S“ vičući:– Ljubi ovo, majku ti jebem ustašku!! Ljubi, ljubi…!!
Pokretanjem „srpskog“ pitanja krajem 80-ih godina u Jugoslaviji, probudio se srpski nacionalizam s tvrdnjom kako su Srbi u Hrvatskoj građani drugog reda. Zagovaranje takve i sličnih teza dovelo je do nemira u Kninu već 1989. godine. U to vrijeme je u Vukovaru vladao mir iako je on bio Srbima u istočnoj Hrvatskoj ono što je Knin bio Srbima u zapadnoj Hrvatskoj. Slično kao u Kninu, rukovodeća mjesta u Vukovaru su uglavnom držale osobe srpske nacionalnosti čime se odražavala njihova privilegiranost bez obzira na to što su Hrvati bili relativna većina.
Autor teksta: Adrian Cvitković, mag.hist. Tekst je samo dio njegova diplomskog rada na “Hrvatskom katoličkom sveučilištu” u Zagrebu, Odjel za povijest. Naslov diplomskog rada iz lipnja 2018. godine: “Obrana grada Vukovara u potpunom okruženju (01. listopad 1991. – 20. studeni 1991.)”. Ovaj tekst objavljujemo kao podsjetnik na ono što je prethodilo Domovinskom obrambenom ratu i agresiji na Vukovar i Hrvatsku. Osobito je važno prisjetiti se na današnji dan događanja u Borovom Selu, 2. svibnja 1991. godine, kada su iz zasjede i na podmukao način srpski pobunjeni teroristi ubili 12 hrvatskih policajaca.
Od prizora koji gledamo ledi se krv u žilama. Iz kamiona dvojica četnika dijele ostalima toljage, batine, šipke, krampove, lopate, kolce, lance, užad i sjekire. Pretpostavljam da je taj kamion po okolnim kućama skupljao sve te alate, a kako koji četnik dobije svoju alatku, odmah trči prema nama i ponosno nam je pokazuje lupajući na prozor. Viču kako će nam lomiti kosti i razbijati glave, uz neizostavno pljuvanje i psovanje. Povlačeći noževe preko svojih vratova pokazuju nam kako će nas klati.
Prije ulaska u autobus vojnici se odmiču, a četnici se zalijeću i počinju udarati dovedenog zarobljenika. Udaraju ga šakama, nogama i kundacima pušaka. Čovjek nemoćno popušta i pada na pod. Oni ga gaze i ponovo udaraju nogama dok se uz tupe udarce čuju jauci i uzdasi. Iako je od nas udaljen više od pedeset metara, sve se jako dobro čuje. Zvukovi koje čujemo tjeraju mene i sve druge u našemu autobusu da dignemo glave i gledamo. Iz prvog autobusa već izvode i drugog čovjeka i ponavlja se scena od maloprije, samo što se sada uključuje još jedna skupina četnika i teritorijalaca. Njih desetak gaze i udaraju našu dvojicu. Dok vojska i njezini oficiri odrađuju svoj dio posla, četnici odrađuju svoj i zaista su složna i uigrana ekipa.
Dvorište je puno vojske i vojnih vozila koja su nas pratila, a tu je i onih stotinjak četnika i teritorijalaca koji su nas također cijelo vrijeme pratili. Prizor koji vidimo ne ulijeva nimalo povjerenja i sigurnosti jer četnici i teritorijalci divljaju, pjevaju, imaju oružje u rukama i pucaju u zrak dok se JNA nekako nezainteresirano drži po strani. Autobusi se parkiraju u polukrug kod jednog većeg i jednog manjeg hangara za vozila. U odnosu na sve objekte i cijeli prostor vojarne mi se nalazimo negdje na kraju. Položaj našeg autobusa pruža nam dobru preglednost cijelog dvorišta i ostalih autobusa. Malo dalje od nas, na izdvojenom mjestu, parkiran je vojni autobus koji je tu bio još prije našeg dolaska. Spuštam glavu duboko dolje jer opet oko naših prozora kruže četnici.